srijeda, 4. travnja 2012.

VIDEO / 20 godina poslije -- Kako je počeo rat u Mostaru

SARAJEVO -- Dan kada je eksplozija cisterne u nekadašnjim kasarnama Sjevernog logora potresla ne samo ovaj grad već i najavila najmračniju balkansku priču prošloga stoljeća.

U to vrijeme HVO je u Mostaru bio respektabilan suparnik JNA-ovcima, kao i brojnim pripadnicima rezervista koji su se nakon razaranja Dubrovnika, odlučili „preseliti“ na područje Hercegovine, analizira "Federalna televizija".

Snimak koji je postavljen na "YouTube"-u, prikazuje okupljene stanovnike naselja Balinovac u Mostaru koji su pokušali spriječiti ulazak tenkova i pripadnika JNA u grad 1991. godine:

HVO je tada imao oružje kojim je opskrbljivao svoje borce, imao i municije za to oružje i uniforme i automobile. Bošnjaci nisu imali ništa od svega toga i zato su mnogi i pristupali u HVO, a nisu željeli ni da budu uhapšeni od HVO-a, što ipak nije bila rijetkost ni u doba savezništva protiv Srba.

"Probudile su me granate koje su udarile u Konak, onda je nekoliko palo na Luku, to je naselje, i ja sam skočio, uzeo pušku i pošao. Ne, zaista nisam znao šta se dešava: čula se jaka pješadijska paljba sa mjesta Stotine - odatle je kasnije srušen Stari most, tukli su po Tekiji i Donjoj Mahali. Znam da je danas smiješno, ali stvarno nisam znao ko puca", sjeća se Azer Dželilović, prvo komandir čete, potom komandant bataljona u Prvoj mostarskoj brigadi, prenosi "Dnevni Avaz".

Vojna hijerarhija je u ovom gradu prilično jednostavno i ratnički tužno uspostavljana: pogibija prvog unapređivala je ostale.

Tragična je i sudbina lokacije na kojoj je u Mostaru „počeo rat“. 9. maj 1993. godine mnogi smatraju početkom, kako ga se voli nazvati „oružanog sukoba“ snaga HVO-a i Armije BiH. Upravo od HVO-ovaca 30. juna 1993. oslobođen je Sjeverni logor. Upravo na tom mjestu poginuo je, mostarski heroj Midhat Hujdur Hujka. Prvi mostarski komandant Prve mostarske brigade koji je to postao nakon što je vojno znanje ispekao u ratu: prije njega bio je kondukter. Hujka je stasao na Luci, gdje je i formirao prvu četu i gdje je "uhapsio" Arifa Pašalića kada je sredinom aprila '92. stigao u Mostar.

 

Ovako je Hujka govorio o eksplozijama u Sjevernom logoru tog 3.aprila 1992. godine:

„Samo dan prije eksplozije cisterne kod Sjevernog logora nas četverica: Elvedin Ajanić, Semir Balta, Cevra iz Mahale i ja, pušteni smo iz tog logora gdje smo bili kao zarobljenici. Zarobili su nas srpski rezervisti u hotelu na Buni. Tamo smo otišli da zajedno sa mještanima Bune i Hrvatima pružimo otpor četnicima. Kako se stotinjak četnika od Gubavice približavalo Buni tako se sve razbježalo. U hotelu ih je čekalo samo nas nekoliko.

Uvukli smo se u hotel kroz prozor. Skinuli smo rešetke, pa ih opet stavili. Četnici su otišli po ključ i otključavali ne sluteći da smo unutra. Planirao sam da ih upustimo unutra, zatim ih zarobimo i razoružamo. Međutim, Ajanić je izgubio strpljenje i ispalio je metak. Satima smo ih držali u uvjerenju da nas je tri stotine. Nismo htjeli ludo izgubiti glavu i predali smo se. Maltretirali su nas i na Buni i u Sjevernom logoru. Poslije odrđenih intervencija pušteni smo. Vidjelo se na televiziji kako smo bili maltretirani".

Eso Humo je bio samo korak od Hujke u Sjevernom logoru: bio mu je zamjenik, i kako je to u mostarskom poimanju ratovanja i bio red - prvi je išao komandant, a za njim ostali. Humo je toga dana ranjen. Spasio ga je šljem..

U Sjevernom je logoru Armija BiH izgubila 12 boraca. Ali je dobila veliki zalogaj slobode, u tom času neophodan. Samo pet dana kasnije, teško je ranjen i Esin brat Mirza. Podlegao je šest dana nakon ranjavanja.

 

A evo kako je o cijelom slučaju 4.4.1992. godine pisala beogradska "Politika":

"Sinoć tačno u 17 časova i 20 minuta Mostarom je odjeknula strahovita eksplozija, čiji lokalitet - osim na mjestu izvršenja - niko u gradu nije mogao da odredi, verujući zapravo, da je negdje u blizini. Očigledna diverzantsko-teroristička akcija izvršena je u gradskom kvartu Zalik, u kome se nalazi najveća gradska kasarna JNA "Mostarski bataljon". Na rejonskoj stanici za gradski saobraćaj, uz magistralni put Mostar - Sarajevo, odmah preko puta duge i masivne vojne zgrade, izgleda da je nakratko bila zaustavljena cisterna koja je ubrzo, uz nezabilježenu detonaciju i veliku razornu moć napravila pravu pustoš u širokom prostoru u prečniku od nekoliko stotina metara. Višespratna zgrada kasarne potpuno je razrušena u središnjem djelu.

U trenutku eksplozije, srećom, u spavaonicama za vojnike nije bilo mnogo ljudi. Tokom noćašnje akcije raščišćavanja ruševina, uz pomoć teških građevinskih mašina, iz ruševina su izvučeni povređeni vojnici i odmah podvrgnuti ljekarskoj nezi dok, do podnevnih sati, spasilačke ekipe nisu uspjele da dođu do još dvojice zatrpanih vojnika.

Sa teškim povredama, u toku noći, na VMA u Beograd upućeni su Jovica Bešlin iz Zrenjanina i Milan (Marka) Vasilijević i Zdravko (Bože) Nikolić, obojica iz Gacka. Na liječenju u mostarskoj bolnici zadržani su Milorad (Todora) Popović i Rajko Pudar, obojica iz Mostara, dok su sa lakšim povredama prošli Stevan (Bože) Zovetić iz Sremske Mitrovice i Igor (Milorada) Sušić iz Konjica.

Eksplozija cisterne bombe mnogo teže posljedice napravila je na prostoru izvan kasarne JNA. Naime, u jedanaestospratnom soliteru, koji je od cisterne dijelio visoki nasip za željezničku prugu Sarajevo - Ploče, povređeno je više od trideset stanara. Još desetak građana iz drugih, okolnih kuća takođe je zadobilo povrede, ali srećom većina ih je posle prve ljekarske intervencije u mostarskoj bolnici otpuštena kućama.

Na liječenju u mostarskoj bolnici zadržana su djeca Dragan Rimić, Enes Mutilović i Sinana Ćorić. Za sada se zna da je poginuo vozač "zastave 128", čiji su metalni komadi nađeni u zoni kratera. To je Ivan Kožul (38) iz Vračića kod Mostara. Njegovo vozilo se vjerovatno kretalo pored cisterne u trenutku detonacije.

 

Na današnjoj sednici Savjeta za narodnu odbranu Opštine, taj događaj detaljnije je opisao komandant garnizona, pukovnim Milojko Pantelić. Po njegovim riječima, reč je o smišljenoj i dobro organizovanoj terorističko-diverzantskoj akciji za koju je upotrebljena cisterna napunjena, izgleda, dijelom gorivom, a sasvim je izvjesno i granatama kalibra 82 i 105 milimetara. Za sada nije jasno da li je cisterna dignuta u vazduh daljinskim upravljanjem posle zaustavljanja i bega vozača, ili je ostavljeno vozilo aktivirano dinamitom iz drugog vozila u kretanju. Manje je vjerovatna mogućnost da je riječ o teroristi samoubici. Uostalom, o tome će konačnu riječ dati istraga, koju zajedno vode vojne i civilne vlasti.

Cisterna bomba je na mjestu eksplodiranja napravila veliki krater, razrušila blok sa spavaonicama vojnika, nanijela takođe velike štete u svim objektima kasarne, dok je na širokom prostoru izvan vojnih ograda manje ili veće štete izazvala na velikom broju stanova. Najrazornije dejstvo vidljivo je na soliteru: čitava zapadna strana, sa svim balkonima po vertikali, obrušena je. Naselje Zalik prošle noći nije imalo ni struje ni vode. Zbog pucnjave koja je u toku noći dolazila prema kasarni "Mostarski bataljon", i uzvratne vatre, stanovnici Zalika su noć proveli u podrumima i skloništima. Štete su ogromne.

Zanimljivo je da su stakla pucala na izozima i stanovima udaljenim i po nekoliko kilometara, na sasvim drugoj (desnoj) obali Neretve. Toliko daleko, a pogotovu u zoni eksplozije, padali su dijelovi eksplodiranih granata iz aktivirane cisterne i pravo je čudo da geleri, poneki teški i preko jednog kilograma, nisu nikoga povrijedili.

Poslije takve diverzije Mostarci su zaplašeni ušli u noć. Mnogi građani su noć proveli na ulicama, ispred svojih zgrada, čuvajući ulaze od terorista. Iako je bilo dosta pucnjave, posebno u okolini grada, jutro je dočekano s velikim olakšanjem. Međutim, novi razlog za strah donela je vijest da je rano jutros, priliko odlaska na bajramsku molitvu, u najstrožijem centru (starog) grada, kod Tepe, pod nerasvijetljenim okolnostima ubijen Albanac Halid Cahane, stalno nastanjen u Mostaru. Istragu vode civilne vlasti."

Rezimirajući ratnu proslošt nekadašnji rezervista iz Crne Gore, Petar Lazović tvrdi kako je u Mostaru preživio miniranje kasarne Sjeverni logor.

"Sjedio sam u jednom restoranu stotinjak metara udaljenom od mjesta na kojem je eksplodirala cisterna puna eksploziva. Kad je puklo, sva su stakla na restoranu i okolici popucala, bilo je poginulih, ranjenih, a za tijelima četvorice ratnih drugova još se traga", prisjeća se bivši pripadnik nikšićke brigade Lazović.

Iako su nekoliko mjeseci prije eksplozije cisterne crnogorski rezervisti okupirali i porušili selo Ravno, i nakon 15 godina smatraju da je napad na Sjeverni logor, u kojem su bili smješteni, bio uvod u pravi rat u BiH, prenosi "Dnevni Avaz".

(InfoNeretva)

0 comments:

Objavi komentar